Vreme koje nece doci...
24. decembar... Za dobro jutro mi govoris kako su se nasi planovi za zimovanje otkazani. Tvoja dobro poznata organizacija je i ovaj put omanula. A kako i ne bi kada ti je to jedna od poslednjih stvari na umu. 'Nemam sad vremena da se opterecujem time, smislicemo nesto drugo, ici cemo negde drugde.' Slusam to vec mesec dana i i dalje nista. Nije meni vazna Nova godina, ni nikakvo zimovanje, vazno mi je da u tebi vidim zelju da organizujes nesto za nas dvoje, da uradis nesto, potrudis se da me usrecis. Na poduzu listu obaveza koje imas inace, dodajes i novu zabavu - poker - visesatni, iscrpljujuci poker. Zabava za besposlicare. A ni bez toga nisi imao vremena. Nikad mi nece biti jasno odakle izvlacis sve te ideje, kad nemas vremena ni predjasnje da realizujes. Gomila planova se povecava, a ispunjenje ni na vidiku. 'Sad imam cime da se bavim, kad budem imao vremena mislicu o tome.' Telefon zvoni, kao i svako dan, kao i svako podne, kao i svako vece, kao i rano jutro kada se prevrcem u krevetu i nadam se da ce prestati. Koristim priliku dok si u toaletu i gasim ti zvono. Uzivam malo u tisini. Kako lepo zvuci. Nazalost primecujes svetlo koje se ritmicno pali i gasi na ekranu tvog prokletog mobilnog telefona. Previse zbrkan u svojim mislima, ni ne shvatas da sam ja odgovorna. Iz dzepa pantalona izvlacis jedan od milion zutih papirica, koji su ti prosli kroz ruke, sa spiskom obaveza za danasnji dan. Naravno ni danas neces stici da uradis sve sto si planirao i opet ce se obaveze prebaciti za sutra. I tako u nedogled. Do vremena koje nikad nece doci. Koje cekam. Posao ne moze da ceka, ustajes i oblacis se. Vise te ni ne pratim do vrata, za njih najbolje znas gde se nalaze. Nastavljam da gledam tv, sa izrazom najveceg moguceg interesovanja koje sam mogla da odglumim. 'Zvacu te kasnije', kazes. 'Ne moras', kazem, vise sebi u bradu. 'Izvini, nisam te cuo, jel mozes da ponovis?', pitas. 'Vazi', kazem, 'vazi ljubavi...'